Svojim reljefom, klimatskim osobinama, vegetacijskim pokrovom i bogatom faunom Medvednica je oduvjek imala veliko znaćenje za okolno stanovništvo. Posebno čvrstu vezu sa Gorom imala su naselja Podgorja Bistranskog uz sjeverozapadne obroncima koja se spominju još 1209. godine u ispravi kralja Andrije II. To područje stoljećima je spadalo u susedgradsko-stubičko vlastelinstvo kojim su gospodarili i imali svoje posjede knez Vratislav, Tahi, Rauch, Oršić, Carion…

Gora je bila u vlasti crkve pa su seljaci bili prisiljeni na obroncima krčiti šumu i pretvarati u poljodjelsku kulturu radi preživljavanja. Stanovništvo je bilo vrlo siromašno, u obespravljenom položaju bez vlasništva nad zemljom u službi vlastelina često na rubu egzistencije. Pravo lova imali su isključivo vlastelini i župnik Župe Bistra na svojim posjedima. Ukinućem kmetstva krajem prošlog stoljeća prilike se malo poboljšavaju ali prava seljaka su još uvijek mala. Tek sredinom tridesetih godina ovog stoljeća na ovom se području formiraju lovišta i daju u zakup putem licitacije što si naš seljak odmah nije mogao priuštiti. Lovište “Bistransko Podgorje” do 1935. g. (kako nam je do sada poznato) bilo je u zakupu baruna Raucha, a od 1935. g. (?) lovište je zakupio Franjo Strunjak iz Podsuseda još i danas starijim lovcima poznat kao strastveni lovac i kinološki sudac. Bio je naklonjen ovom pitomom kraju i njegovim stanovnicima te ih pomalo uključivao u lov o čemu svjedoći njegova molba datirana 1940. g. “Sreskom načelništvu Donja Stubica” da se Stjepan Rada i Janko Pustajec ubilježe kao suzakupnici. Cilj uključivanja domačih mještana bio je da se sprijeći eventualni zakup nekoga sa strane. No i to nije bilo lako, po tadašnjim propisima Zakona o lovu, zakupnici su morali imati lovne karte a siromaštvo nije dopuštalo takove izdatke. Na kraju i nabavu lovačkog oružja nije si mogao svatko priuštiti, malo bolja puška imala je cijenu jedne krave. Prilike za vrijeme Drugog svijetskog rata također donose mnoge nedaće ovom kraju iz kojeg je sva sposobna muška populacija morala na bojišnicu gdje su mnogi i izginuli što je još otežalo neprilike.

Tek 1944. inicijativom desetak seljaka zemljoradnika iz Ivanca, Jablanovca, Novaka i Bukovja osnovano je “Hrvatsko lovačko društvo Kuna Jablanovec”.

Osnivačka skupština održana je 19. ožujka 1944. u Jablanovcu. Osnivači društva bili su Ivan Bedek iz Jablanovca, Josip Bedek iz Jablanovca, Stjepan Rada iz Jablanovca, Stjepan Koren iz Jablanovca, Petar Lacković iz Jablanovca, Petar Gašparinčić iz Novaka, Josip Gašparinčić iz Novaka, Janko Grgac iz Novaka, Nikola Bertak iz Novaka, Stjepan Mečak iz Bukovja, Pavao Gjurgjević iz Ivanca, Ivan Brajdić, Gabro Tušek, Janko Pustajec iz Jablanovca, Dragutin Kresek iz Jablanovca i Mijo Žunec iz Jablanovca. Kao predsjednik izabran je Dragutin Kresek, tajnik Ivan Brajdić i blagajnik Gabro Tušek.

Zahtjev za odobrenje Pravila lovačkog društva pod brojem 1-1944 od 12. travnja 1944. upućen je Kotarskoj oblasti Donja Stubica. U provedbenom postupku “Velika Župa Prigorje” 1. srpnja 1944. donijela je rješenje kojim se odobravaju predložena pravila.

Pravilima su se regulirale osnovne odredbe o radu i zadacima društva, članstvu, pravima i dužnostima članova itd. Članom društva mogao je postati “svaki državljanin Nezavisne Države Hrvatske, neporočna predživota, koga upravni odbor za člana primi”. Upisnina u društvo iznosila je 300 kn a godišnja članarina 100 kn.

Nakon nepune godine dana rada, točnije 18. velajče 1945. u uredu općinskog poglavarstva u Jablanovcu održana je redovita izvještajna skupština gdje su prezentirani podaci o radu društva dok se neki podaci kao što je npr. izvješće blagajnika bilo nepotpuno tj. “Prima se na znanje, jer je blagajničko knjigovodstvo skupa sa tada postojećom gotovinom po odmetnicima prilikom napada na općinu uništeno…”.

Lovište društva prostiralo se tada na sjeverozapadnom dijelu Medvednice a u nizinskom dijelu ispod sela Ivanec, Jablanovec, Novaki i Bukovje do rijeke Krapine u površini nešto manje od 3.000 ha. Fond divljači je bio vrlo malen a osobito je bio devastiran tijekom ratnih godina a gospodarilo se sa desetak grla srneće divljači te nešto zečeva i trčaka. Divljih svinja i fazanske divljači nije u lovištu obitavalo. U šumskom dijelu lovišta obitavala je u dosta velikom broju šumska koka lještarka gluha vrlo interesantna divljač za lov ali je zbog narušavanja mira u staništu danas potpuno nestala. Lovila se vabljenjem za vrijeme parenja što je bio poseban doživljaj po predaji starijih lovaca.

Nakon pada NDH 1945. i prestanka rata dolazi do reorganizacije društva i raznih previranja i preispitivanja o podobnosti članova društva. Predsjednika društva hapse i zatvaraju u Gradišku gdje je preminuo a obitelj doznavši za njegov grob prenijela je posmrtne ostatke na mjesno groblje u Poljanici. Sastanak se održao 23.09.1945. g. u kući Petra Lackovića kada se i primaju novi članovi u društvo, o čemu svjedoći originalni zapisnik sa potpisima prisutnih članova. Napominje se “da su dobri građani i nisu se ogriješili o narodnooslobodilački pokret”. Pod kraj iste godine održava se skupština gdje se pokušava omasoviti društvo no pokazalo se da večina novoprimljenih članova nema volje za ovaj šport, ne plačaju članarinu, nemaju ili ne mogu dobiti oružje pa ih se vrlo brzo ispisuje iz članstva. Lovci su u to doba bili opskrbljeni lovačkim puškama kokotarama i čekičarama, uglavnom za dimni (crni) barut tipa Lancaster i Lefaucheux što je vidljivo iz evidencija koje su dostavljene “organima unutrašnjih poslova”. Do pribora za punjenje patrona teško se dolazilo u slobodnoj prodaji, gotovo nikako, kao ni do punih naboja.

Društvo nastavlja sa radom pod vrlo teškim materijalnim prilikama i zahtjevima od državnih tijela i Saveza lovačkih društava NR Hrvatska u koji je bilo učlanjeno. Počelo se sa otkupom divljači tako da je društvo moralo svake godine davati državi na otkup određeni broj zečeva, i koža predatora za što se dobivalo nešto baruta i sačme za punjenje patrona. O tome svjedoče originalni teretni listovi i doznačnice za barut, sačmu, kapisle i čahure. Jedna za drugom stižu različite okružnice i naredbe među kojima i za trovanje “štetočinja” kojih je u velikom broju. Za tu svrhu kupuju se cijanovodične ampule, strihnin i fosforna emulzija koje lovci putem meka izlažu u lovište da bi smanjili broj “štetočinja”. Jedna od naredbi bila je da članovi društva daju svoj doprinos za izgradnju zadružnog doma u Jablanovcu od 200 radnih sati te utržak od jedne zabave u visini 5000 dinara koja je za tu namjenu organizirana uz ishođenje posebne dozvole. No bez obzira na ovakve prilike entuzijazam prevladava i uz čuvanje lovišta od krivolovaca, smanjenjem broja predatora brojno stanje divljači se postepeno povećava. Iz Kunjevaca tadašnjeg državnog uzgajališta kupuju se fazanska jaja i pod domačim kvočkama legu mladi fazančići i puštaju u lovište da se udome. Velike poteškoće bile su u vezi sa hranom za mlade piliće koje nije bilo na tržištu pa je uz ostalo organizirano sakupljanje mravljih jaja. Kako je vidljivo iz zapisnika kasnije se za ispuštanje u lovište kupuju odrasli fazani. Tako 11.4.1948. Upravni odbor odobrava nabavu tri para fazana a 1949. kupuje se također tri para, pa tako i fazani kojih do tada nije bilo u lovištu postaju stalna divljač.

Pedesetih godina ekonomske prilike u državi a i lovaca su teške ali gospodarenje ne posustaje. I dalje se mora redovito udovoljavati državnim zahtjevima za otkup određenog broja divljači i koža a redovita djelatnost tj. unapređivanje lovišta odvija se isključivo od članarine i radom članova društva. Društvo ne posjeduje nikakvu imovinu po se gospodarstvene aktivnosti odvijaju isključivo u kućanstvima članova društva (sastanci, uzgoj fazanskih pilića, smještaj hrane za prehranu divljači itd.).

Početkom šezdesetih ekonomske prilike su nešto povoljnije te se počinje sa redovitim godišnjim kupovanjem fazanskih pilića te prihvatom i postepenim ispuštanjem u lovište. Fond divljači je vrlo dobar pa se pomišlja i na povišenje materijalne osnove tj. sa bavljenjem turizmom. U nekoliko navrata se dovode u lov talijanski lovci radi kakove zarade no vrlo brzo uspostavilo se da od takvog posla nema kruha za lovce. Lovište je u dvije-tri sezone lova devastirano zbog prevelikog i nepravilnog odstrjela lovaca turista, tako da je gospodarenje praktički krenulo opet od početka a zarada je bila u odnosu na trud i vrijednost divljači nesrazmjerna. No i sa takvim turizmom se prestalo.

Lovstvo poprima sve organiziraniji oblik pa se tako na području općine Zaprešić 1963. osniva Savez lovačkih društava sa ciljem objedinjavanja svih sedam društava na tom području.

Dolazi i do zakonskih promjena pa tako 1965. bude donešen Osnovni zakon o lovstvu koji između ostalog propisuje minimalne površine lovišta. Tu su neka društva sa malom površinom zatečena i 1967. dolazi do spajanja našeg društva sa lovačkim društvom “Zaprešić”, da bi se udovoljila zakonska forma. U tom “braku” bez većih rezultata u gospodarenju ostaje se do svibnja 1978. kada opet dolazi do izmjena zakonskih propisa koji omogučuju egzistiranje lovišta i sa manjom površinom.

Materijalna osnova društva sedamdesetih godina, predanim radom postepeno se povećava kao i prilike u zemlji te se u gospodarenje ulaže više sredstava a interes za lov je sve veći tako da društvo u tom periodu broji već oko pedeset članova. Izgrađuju se lovnogospodarski objekti za prihvat fazanskih pilića (volijere), hranilišta i solišta za krupnu divljač, redovito se prihranjuje u zimskim mjesecima a način vršenja lova korijenito mijenja. Lov srneće divljači i divljih svinja vrši se po zakonskim propisima tj. iz propisanog oružja te bez pasa goniča tako da broj srna i divljih svinja u lovištu raste. Razmišlja se i o prostoru za rad društva, tako se 1978. kupuje zemljište i započeti objekat između naselja Jablanovec i Ivanec a 1980. započinje gradnja lovačkog doma. Ulažu se veliki napori na sakupljanju novaca i dobrovoljnih radnih sati članova da bi objekat makar djelomično mogao biti useljiv 1986. Radovi na unutarnjem i vanjskom uređenju otegnuli su se još do današnjih dana ali se može reći da je objekat završen i upotrebljiv u potpunosti sa uvedenim grijanjem prostora i svim komunalnim priključcima do telefona. Ovdje je potrebito reći da su veliku materijalnu i efektivnu pomoć pri gradnji lovačkog doma dali svi članovi našeg društva a posebno treba spomenuti pomoć Nike i Pere Pekoč. Lovilo se u početku sa priučenim domaćim psima a postepeno poticajem Franje Strunjaka već tada kinološkog suca, kupuju se čistokrvni psi pa je tako u evidenciji za 1948. g. vidljivo da društvo posjeduje dva čistokrvna psa “jazavčara i brakirca”. Konfiguracija lovišta nije bila prikladna za uzgoj ptičara pa se uglavnom u to doba uzgajaju goniči i to posavski i istarski sa kojima se vrlo uspješno lovilo dugi niz godina a uzgajali su ih Milan Pismarović, Petar Gašparinčić i Branko Kipčić. Kasnije povečanjem broja sitne divljači fazana i trčaka pomalo se počinju uzgajati i ptičari. U Zaprešiću je na inicijativu SLDO Zaprešić osnovano 28.04.1975. g. kinološko društvo Zaprešić čiji je prvi predsjednik bio Stjepan Kokolić i tajnik Ivica Peharec. U društvo se učlanjuju i naši članovi koji uzgajaju lovačke pse. Danas su najbrojniji kontinentalni ptičari koji su putem ispita u radu od strane HKS-a, osposobljeni za uporabu u lovu. Društvo putem svoje kinološke sekcije dobro surađuje sa kinološkom udrugom Zaprešić u čijoj je organizaciji 2003. i 2004. g. održana smotra i radni ispit pasa ptičara, retrivera i šunjkavaca na terenima našeg lovišta, koje su izvanredno dobro uspjele. Kinološka sekcija je za poticaj uzgajivaćima uspjela ishoditi od društva određene pogodnosti kao što je plačeno cijepljenje i bodove za uporabu i držanje čistokrvnog upotrebljivog psa. Voditelj sekcije je Mladen Hrnčević, ujedno i tajnik kinološke udruge Zaprešić.

Uporedo sa unapređenjem gospodarenja lovišta i gradnji lovačkog doma, društvo je razvijalo, doduše u skromnim uvjetima, i streljački sport. SLDO Zaprešić 1974. g. započinje takmičenjem u gađanju glinenih golubova “liga” system u koju se odmah ukljućuje i naše društvo. Da bi se mogla izgraditi streljana 1989. u blizini lovačkog doma kupljeno je zemljište i izgrađen streljački rov za održavanje streljačkih takmičenja na glinene golubove. Nakon izvjesnog vremena streljana je data na korištenje Niki Pekoč koji je u svojoj režiji izgradio uz streljanu i potrebiti sadržaj za publiku a samu streljanu opremio i sa najsuvremenijom mašinom za izbacivanje glinenih golubova tako da se danas na njoj mogu održavati natjecanja u disciplini lovački trap na svim razinama. Streljačka ekipa u početku ostvaruje skromne rezultate no ustrajnim treninzima i prisustvovanjem svim takmičenjima u “ligi” ostvaruju se i sve bolji rezultati, kako ekipe tako i pojedinaca. Tako 2003. g. ekipa društva osvaja 2. mjesto a u pojedinačnom takmičenju 1998. g. Niko Pekoč osvaja 1. mjesto, 2003. g. Božidar Car 2. a Tomislav Pekoč 3. mjesto. Danas streljačka sekcija društva broji osam članova sudjelujući i dalje u natjecanju lige LU Zaprešić. U svojem dugogodišnjem radu članovi društva napose su njegovali lovačke običaje i plemenit odnos prema prirodi čime su doprinosili i ugledu društva. Posebno je njegovan tradicionalni običaj lovačkog krštenja koji dobro pamti svaki lovac. U novije vrijeme uvode se i neki tradicionalni zapadni običaji kao na primjer štovanje sv. Hubertusa zaštitnika lovaca pa se tako za tu prigodu 3. studenog služi sv. Misa. Prva takva misa služena je u župnoj crkvi sv. Nikole u Poljanici 1998. g. za dva društva naše župe “Šljuku” Bistra i naše društvo. Uz obilježavanje 55. obljetnice rada 1999. g. promovirana je zastava društva koja je vrijedan ručni rad a napravljena je i uz pomoć “kumova” koji su donirali novčana sredstva za njezinu izradu (Niko Pekoč, Vlado Kipčić-Šuta, Dragutin Hartman, Dragutin Hrnčević, Mladen Hrnčević, Miroslav Poslončec, Josip Poslončec, Josip Ciglević – Tinča, Ivan Špoljar i Roland Brűcker). Gotovo svi članovi lovačkog društva imaju svečane odore koje koriste u posebnim svečanim prilikama. Dugogodišnjim marljivim gospodarenjem, redovitim ispuštanjem i čuvanjem divljači, izgradnjom lovnogospodarskih objekata, pažljivim i stručnim planiranjem lovište dostiže puni gospodarski kapacitet lovišta a lovci kao zasluženu nagradu za trud mogu uživati u opuštajućim trenucima lova. Godišnji odstrjel divljači je optimalan uloženom trudu lovaca a u gospodarenju krupnom divljači dostižu se vrijedne trofeje. Tako su lovci došli do trofeja rogovlja srnjaka ocijenjenih sa 106,50 točaka u brončanoj medalji i 132,75 točaka u zlatnoj medalji.

Donošenjem Zakona o proglašenju parka prirode zapadnog dijela Medvednice 1981. lov u dijelu lovišta koji je ulazio u Medvednicu odvijao se pod posebnim režimom a 1994. dolazi do implementacije spomenutog Zakona o parku prirode tako da je taj dio lovišta stavljen u vanlovnu površinu a također i Zakon o lovu donesen 1994. stavlja sa posebnim naglaskom na Medvednicu u površinu izvan lovišta. Ovim zakonskim propisima nema više lova na području parka prirode Medvednica. No takvim površinama treba ipak gospodariti pa je Gradski ured za poljoprivredu i šumarstvo 1995. donio Plan zaštite divlajči i drugih životinjskih vrsta u dijelu parka prirode a provedbu Plana povjerava ugovornom obvezom susjednim lovačkim društvima pa tako naše društvo dobiva na zaštitu revir br.2 “Jablanovec” o kojem skrbi i danas.

Preostali dio lovišta proteže se ispod magistralne ceste Ivanec-Bistra do rijeke Krapine u površini od nešto više od 1.000 ha a uzgaja se sitna divljač trčka, fazan, zec i divlja patka. U svojim zadaćama društvo oduvijek uz brigu o divljači vodi brigu i o ostalim životinskim vrstama kao i o zaštiti okoliša. Već davno smo došli do spoznaje da bez zaštite okoliša nema ni očuvanja divljači i ostalih vrsta pa povremeno organiziramo akcije. Jedna od takvih akcija bila je čišćenje potoka Dubovca u Novakima 2002. g. što su popratila sredstva javnog informiranja i lovački vjesnik. U reviru zaštite postavljeno je i održava se dvadesetak umjetnih gnijezda za ptice dupljašice. Na kraju treba spomenuti i nametnuti nam domovinski rat za samostalnu republiku Hrvatsku. Od samog početka članovi društva stavili su na raspolaganje sebe i svoje oružje, uključujući se u postrojbe hrvatske vojske, policije i civilne zaštite. Mnogi su časno prošli ratišta od istočne Slavonije do juga Dalmacije i Hercegovine učestvujući i u završnim operacijama “Bljesak” i “Oluja”.

Donošenjem Zakona o udrugama 1997. izvršeno je preustrojavanje u udrugu za što je bilo potrebno izmjeniti Statut, regulirati pravo vlasništva nad nekretninama i upisati se u registar udruga.

Zagrebačka županija formira 1998. g. nova zajednička lovišta od kojih i lovište br. 2 “Jablanovec”, na području “našeg bivšeg” lovišta u površini od oko 1.210 ha, kojeg je društvo na licitaciji uzelo u zakup od 1999. g.

Društvo je za svoj uspješan dugogodišnji rad od Lovačkog saveza Hrvatske odlikovano ordenom III reda 1981. g., ordenom II reda 1990. g. i ordenom I reda 1999. g. te brojnim drugim priznanjima i nagradama lokalne samouprave. Društvo danas broji 70 članova i jednog lovnog pripravnika. Prosječna starosna dob lovaca je 45 godina, tako da imamo 15 lovaca do 35 godina, od 36-45 godina 9 lovaca od 46-55 godina 25 lovaca, od 55-65 godina 11 lovaca i preko 65 godina 10 lovaca. Najviše tijelo društva je Skupština koja bira Predsjednika, Izvršni odbor – (broji 9 članova sa Predsjednikom društva), Nadzorni odbor (broji 3 člana) te Stegovni sud (broji 3 člana). Jedan mandate traje 4 godine. Društvo ima Statut te sljedeće akte: Pravilnik o lovnom redu, Pravilnik o obavezama lovaca, korištenju divljači i njenih dijelova te Pravilnik o stegovnom postupku i stegovnoj odgovornosti. Unutar društva djeluje streljačka i kinološka sekcija. Društvo djeluje u sklopu Lovnog ureda Zaprešić, a učlanjeno je u Lovački Savez zagrebačke županije i Hrvatski lovački savez. Lovozakupnik je županijskog lovišta br. 2 “Jablanovec” od 01.04.1999.-31.03.2009. g. ukupne površine 1210 ha. Početna točka lovišta je ušće rijeke Krapine u Savu. Dalje ide uzvodno rijekom Krapinom do ušća potoka Bistre gdje se lomi i vodi koritom potoka Bistre prema sjeveroistoku do reguliranog korita potoka Poljanice, te koritom potoka Poljanice do ceste Jablanovec – Donja Bistra i dalje cestom koja je i granica parka prirode “Medvednica” prema jugu do početne točke ušća Krapine u Savu. Prema lovnogospodarskoj osnovi glavne vrste divljači su zec – matičnog fonda 66 grla, fazan – matičnog fonda 76 kljunova i trčka skvržulja – matičnog fonda 72 kljuna. O samom brojnom stanju divljači možemo biti više nego zadovoljni jer daleko premašuje matične fondove. No neovisno o tome društvo radi atraktivnosti lova ispušta odraslu fazansku divljač i trčke krajem 03. ili početkom 04. mjeseca. Radi prihrane divljači izgrađeno je 20 kom hranilišta za fazane i 10 za trčke, te jedna osmatračnica. Osim lovišta Društvo je prema rješenju od 22.02.2002. g. dobilo na zaštitu Revir “Jablanovec” u parku prirode “Medvednica” za razdoblje 01.04.2001.-01.04.2011. g., a koji se nalazi unutar granica Zagrebačke županije veličine cca 1700 ha. U Reviru obitava srneća divljač, divlje svinje koje su više u prolazu te u nizinskom dijelu zec i fazanska divljač. Broj divljači daleko premašuje matični fond koji je ustanovljen 1995. g., a što je samo po sebi vidljivo po prijavama šteta na vinogradima od naših mještana. Unutar Revira imamo 12 hranilišta i 12 solišta za srneću divljač, 9 hranilišta za divlje svinje, 5 lovačkih čeka, 6 sjedalica, 5 hranilišta za fazansku divljač i 3 skloništa. Svake godine da bi se osigurala dovoljna količina hrane, društvo u proračunu planira određena financijska sredstva te zasije kukuruz na cca 1,5 ha. Kako o zaštiti divljači tako i za prihranu divljači zadužen je lovočuvar i njegova tri pomoćnika, koji svojim redovitim izlascima provjeravaju popunjenost hranilišta te sprečavaju krivolov.